Na osnovu svoje neutralnosti i Pete konvenciju u Hagu, potpisane na Drugoj mirovnoj konferenciji 1907. godine, Holandija je bila mesto gde se vršila razmena vojnika tokom i posle Prvog svetskog rata. Tokom Velikog rata bilo kom zarobljeniku sa zaraćenih strana koji bi dospeli na tlo Holandije, kao neutralne zemlje bila bi ponuđena ishrana, smeštaj i relativna mogućnost kretanja. Štaviše postignut je sporazum 2. jula 1917. sa Nemačkom i Engleskom da se internira 17.000 ljudi na tlo Holandije. Na ovaj način na hiljade izbeglica i zatvorenika rata je dospelo u Holandiju tokom rata.
Ovi vojnici i civili su bili smešteni u različitim logorima svuda širom zemlja. Pošto je rat završen 11. novembra 1918. luka u Roterdamu je korišćena da bi se vojnici sa borbenih polja vratili u svoju domovinu što je važilo i za ratne zarobljenike. Na osnovu holandskih novina u januaru 1919. godine ukupno 222.347 ratnih zarobljenika je došlo iz Nemačke od kojih je 202.250 napustilo zemlju do sredine januara. Među svim tim zatvorenicima bilo je i 4.316 Srba, od kojih je 1.160 preko Enšedea krenulo ka domovini. Do 15 januara je na ovaj način njih 130 napustilo zemlju.
Svi su sahranjeni u Holandiji (Barneveld (Garderen: 29), Najmegen(21), Loneker (Enšede: 17), Dordreht (15), Hengelo (3), Roterdam (2), Borger (2), Amersfort (1) i Niv Berta (1)). Počevši od 1920-ih Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je počela sa koncentrisanjem svojih ratnih grobova na različitim mestima gde su mnogi Srbi umrli, kao što su Zejtinlik, Vido, Olomouc, Jindrihovice (na mestu Austrijskog koncentracionog logora Hajnrihsgrin).
Postojali su planovi da se tu smeste i kosti Srba, koji su umrli u Holandiji. Prema holandskom zakonu nešto je moralo biti urađeno da bi se sačuvali grobovi da ih vlasti ne bi ispraznili (koji su zadržali pravo da povrate te grobove kada prođe od 10 do 20 godina posle sahranjivanja, a u slučaju da se ne pojave rođaci da ih preuzmu).
Putem Jugoslovenskog Generalnog konzulata u Roterdamu uspostavljeni su kontakti sa holandskim vlastima da se tela ekshumiraju i da se ostaci transportuju na srpsko Polje časti u Tije, blizu Pariza. Generalni konzulat je kontaktirao različite opštine u Holandiji zbog ekshumacije, kao i legacije u Briselu i Parizu sa ciljem da se organizuje transport preko Rozentala.
U novembru 1937. godine postalo je jasno da neće biti dovoljno mesta na Polju časti u Tiju, i da će se pomrtni ostaci transportovati u mauzolej u Jindrihovice, tadašnju Čekoslovačku. Ukupno 88 mrtvačkih sanduka je ekshumirano u maju 1938. godine, zatim dovezeno u Najmegen, gde su posmrtni ostaci smešteni u limene sanduke. Ujutru 18. maja 1938. godine, transport je došao do holandsko-nemačke granice kod Vilera/Kranenburga, gde je 88 kovčega predato Nemcima, koji su ih primili uz pune vojne počasti. Odatle je transport nastavio put mauzoleja, gde je 88 od 91 srpski vojnik koji su umrli u Holandiji konačno pronašlo mesto počinka.
Od četiri tela koja nisu ekshumirana 1938., samo za jedno u Niv Berti se zna da još uvek postoji. Jedno telo je verovatno bilo ekshumirano pre 1938. godine i postoji velika verovatnoća da se isto desilo sa jednim grobom u Borgeru.
Brošura: Srpski vojnici umrli u Holandiji 1917-1919
Decembra meseca 2016, holandska ambasada u Beogradu je izdala brošuru o srpskim vojnicima koji su preminuli u Holandiji od posledica španskog gripa. Sada uz pomoć Udruženja potomaka ratnika 1912-1920 iz Požarevca ovo izdanje je prevedeno i na srpski.
Brošuru možete preuzeti ovde:
